Igraju dva luđaka domino.

Najednom jedan veli: "Šah-mat!"

Drugi će na to: "Nisam znao da u pokeru ima golova!?!"

A ja velim...

Za badminton je najvažnije sa sobom na bazen ponijeti klizaljke i držati se onog "Čovjeće ne ljuti se!"

Ovi su rekli da bu danas snijeg. Hvala Bogu, pa su bar to opet fulali, barem za sad! Unatoč tomu...

Molim vas, pa pogledajte vi ovo...

I sad bi ja po toj kišurdači trebala ići na posao. Hvala Bogu da bar imam klizno radno vrijeme, pa sad mogu klizati, hoću reći plivati i veslati do tamo kolko god hoću.

Ali, znate li vi uopće kako izgleda Zagreb i zagrebački promet po ovakvom vremenu?! Eh, baš ovako nekako kao na ovoj slici gore.

No, nije to sve...! Lako je dobiti vozačku, uključiti se u promet, vrtiti volanom amo-tamo, stiskati gas, kočnicu i kuplung i praviti se važan - po lijepom vremenu. Ali, kao što poslovica kaže, "Na muci se poznaju junaci!" - tako i izlazak na zagrebačke ceste po ovakvom vremenu postaje prava ekspedicija u nepoznato.

Uz to, ni manje ni više, to je pravi pravcati teško nabrijani trening za živce i testiranje vlastite imunosti na razno-razne prometne budale, koje s vlastitim prometalom teško izlaze na kraj i po najsušnijem vremenu najsunčanijeg vedrog dana. Unatoč tome, a jer toga uopće nisu svjesni, oni baš nekako najradije izmigolje na cestu upravo u ovakvim danima.

Ne znam gdje se dotad skrivaju i zašto ih inače nema toliko, pa će mi to vjerojatno ostati doživotna vozačka misterija. No, činjenica je da se upravo ti vozački virtuozi po kiši susreću i množe, baš kao što će se i gljive poslije nje.

U smislu mentalne pripreme i preventivnog smirenja živaca, sad si još jednu lagano zapalim, jer treba ovo izdržati kroz cijeli grad, pa još do mog radnog sela. A, osim toga, zbilja nebi bilo zgodno da sutra osvane u novinama kak je neka plavuša frustrirana kišnim prometom nekolicini "nedužnih" građana-vozača, u nezadrživom naletu histerije počupala brisače...!

Možda bi ovo trebalo probati?!

Nisam pisala prigodni ili neprigodni Valentinovski post, jer sam još u rujnu (prošle godine) otkrila definiciju zaljubljenosti.

Između inih više nego originalnih definicija koje sam tom prigodom imala prilike pročitati, nalazila se i ova koja mi je na posve nov način razotkrila zaljubljenost i njene sofisticirano složene, široke horizonte.

Dakle, što je zaljubljenost!?!

ZALJUBLJENOST je (slovom i brojem) - riječ od 11 (jedanaest) slova, 4 (četiri) samoglasnika, 7 (sedam) suglasnika i 2 (dva) idiota! 

So, help me God if that's not truth!

(Prvo, uputa za čitanje naslova. "Šššefe" se čita i izgovara tako da zvuči kao da ga je izgovorila ona konobarica u emisiji "Nad lipom". Ako ste to savladali možete nastaviti dalje.)

Dakle, bila sam bolesna. U skladu s tim, naravno, nisam mogla na posao, iako bi Šššefe, rađe i ako ikako može, da budem bolesna kad već moram, odbolujem i izliječim se, ali na poslu. Eh, da baš, stare li filozofije ovaca i novaca, vuka sitog i koze cijele! S druge strane pak, sama sam si kriva, jer sam ga upravo tako i razmazila. Ipak, ovoga puta – nije išlo tako!

Nakon što sam lijepo bila bolesna (iako, stvarno, nisam baš morala, ali me tako strefilo), odbolovala i izliječila se, ali ovaj puta ipak doma, vratim se, a gdje ću nego na posao. Sve super 5! Šššefe zadovoljan, iz više dobrih razloga (koje ću sad preskočiti), a ja pokušavam uhvatiti stari ritam, pa čak nabiti i novi tempo, jer nagomilalo se toga.

I nebi tu bilo ništa posebno ni čudno, da on nije izgovorio onu strašnu rečenicu: "Ništa ne brini, sve je pod kontrolom, ja sam ti riješio i ovo, i ono, i ono treće i peto, pa čak i ono dvadesetsedmo!" – Reče mi on sav ponosan. A ja, ne zaustavivši se na vrijeme, lanem nehotice: "Nisi valjda???!!!"

Naime, u njegovu izdanju, "ništa ne brini", "sve je pod kontrolom" i "ja sam ti riješio", prevedeno na stvarno stanje stvari, u stvari znači – osim postojećih problema koje si imala za riješiti, prije no što si otišla na bolovanje, sada imaš 50 novih, jer ja nisam mogao, stigao, znao (što li već) držati sve to pod kontrolom, pa sam svugdje turnuo nos i papke, malo pročeprkao, malo više rasčeprkao, a baš ništa riješio do kraja.

Bravo Šššefe, što me razveseli!
Znaš li ti Šššefe onu: "Nahrani svinje i ništa ne diraj!"
Znaš?!
Super! Ali, tu ćemo morat nešto mijenjati, za sveopće dobro i sigurnosti radi. To razumiješ zar ne?
Da?!
Odlično!
Onda, slijedeći put kad me neće biti, molim te Šššefe, nemoj ni svinje nahranit, nego samo NIŠTA NE DIRAJ!

Nisam mu to još priopčila, ali morat ću!

P.S.
Tko umije nek razumije, a kome jasno nije nek se barem smije!

Dakle, ako nešto mrzim to su MLM gluposti u svim varijantama na temu, lanci sreće ili nesreće, te ine zarazno-prelazne virozne trakavice svakojakih vrsta. Međutim, kako me kuharica odlučila skuhati u ovom čušpajzu, i ubaciti, vjerojatno, kao jedan od onih začina za koje kasnije ustanovite da bi bilo bolje da ih u jelo niste stavili, pokušat ću je u tom pogledu ne razočarati.

 Evo, domaće zadaće koju mi je uvalila...  

1. Objavi slijedeća pravila:
2. Napiši 8 korisnih ili jednostavno zanimljivih činjenica o svom art worku – o onome što objavljuješ na blogu - pisanju proze, poezije, slikanju, fotografiji, crtanju, vezenju, pletenju, kuhanju...
3. Na kraju imenuj novih 8 žrtava.
4. Otiđi na njihov blog i u komentaru im reci da su tagovani (nominirani).

1) Pravila su, eto, upravo objavljena, pa se može reći da je prvi zadatak domaće zadaće izvršen.

2) Činjenice:

Činjenica 1) Pišem ovaj blog manje - više, što u prijevodu znači da je više onog manje, a manje onog više (pisanja). Odluka je pala od jada, iz revolta i inata, zbog gluposti i iz gluposti. Iz svih tih razloga, a možda i iz još pokojeg poželjeh mjesto i prostor gdje ću moći istresti dušu, sekirancije, frustracije, svoja viđenja stvari, možda i poneki doživljaj, opaliti komentar, udariti kritiku, ismijati monotoniju, narugati se pesimizmu, zašamarati glupost, možda čak razbiti tupost. No, jedno je sigurno - ne doživljavam ga kao nekakav, a pogotovo ne moj art work! Nema tu ni arta ni worka, ovo je čista glupost, proizvod hira jednog trenutka!

Činjenica 2) Zašto baš blog? - Zato što sam još prije 3 godine započela pisati blog, na jednom drugom portalu koji je neslavno završio. Neslavno u smislu, da sam uspjela objaviti slovom i brojem, ukupno čak 6 (šest) postova i nekako posustala, a onda i odustala. Kada sam poželjela ipak nastaviti, jer ne volim nezavršene projekte, shvatila sam da sam u međuvremenu izgubila, zagubila i dakako apsolutno zaboravila ne samo lozinku nego čak i logirajuće ime. (Još uvijek se nadam da ću negdje među papirima naći, ali još nisam...!) Kako je netom opisani projekt, silom prilika morao propasti čak i onda kad sam mu dodijelila oživljavanje, obeshrabi me to propisno, pa odustah od bilo kakvog blogiranja, tek tu i tamo svratih da vidim što sam u onih 6 postova drljala i je li možda tko got još zalutao da ostavi kakav komentar.

Činjenica 3) Prošle godine, dakle, skoro dvije godine kasnije, spopade me opet želja za tim piskaranjem, pa se sjetih i opet onog svog bloga. Gruntala, pregruntavala, vagala, smišljala, slagala razloge za i protiv, pa na kraju odlučila. Otvorim blog, sad pak, na jednom trećem portalu i dadoh sama sebi časnu riječ da neću ni izgubiti ni zaboraviti, niti ime za logiranje, a niti lozinku, te da ću koliko toliko redovno pisati. Rekla, ne porekla! Dakle, postoji tamo negdje jedan blog kojeg započeh i nastavih pisati. Nisam od onih što pišu svakodnevno, još manje više puta dnevno, ali u prosjeku objavim post do dva tjedno.

Činjenica 4) Nekom igrom slučajnosti, što odabirom tema, što zbog posjetitelja i komentatora, blog se, a da toga nisam bila ni svijesna na određeni način isprofilirao, ma koliko god se ja trudila šarati po stilovima, načinima, temama i sl. Jednako tako, stekao nekakvo svoje čitateljstvo koji na neki način nešto očekuju. S jedne strane to godi, ali s druge poprilično obvezuje. No, šta je tu je. U svakom slučaju, nisam odustala, ali sam se na određeni način zbog svega toga, pomalo osjetila skučeno, kao da mi je netko odredio granice, mjeru, stil, a ja bih ponekad i vrištala, ili bila jako emotivna i romantična, ili nešto sasvim treće, a tamo to nekako (barem ja tako osjećam) ne može, ne više.

Činjenica 5) Dalje... Bolest onoga bloga tamo jest to što su ti moji postovi uglavnom poprilično dugački. Ne znam ja to na kratko složiti, pa ne znam da me režeš gdje sam najtanja. Ma šta got krenula pisati, s ove ili one strane, ovako ili onako, na kraju to uvijek završi barem s jednom full karticom, a najčešće i više. (Dobro me još i čitaju!) A danas, ljudi vole sve na brzinu, kratko, ali da odmah sve znaju. To bi pak negdje trebalo navježbati.

Činjenica 6) Uz ovu problematiku i bitku koju vodim sama sa sobom, pridruži se tome moja kronična alergija na ljudsku glupost i to onu sirovu, najsiroviju, izvornu, domaću, gotovo pa sveprisutnu od vrha do dna i natrag, čak i po nekoliko puta, u svim širinama i dužinama. S druge strane pak, splet mojih životnih okolnosti takav je da me putevi, hoćeš-nećeš, vrlo često dovode u susret upravo takvim situacijama i personama, pa se k'o Alica u zemlji čudesa uvijek iznova čudim gdje takvi rastu, odakle crpe tu silnu inspiraciju, tko ih i gdje uzgaja, kako i zbog čega tako dobro napreduju, gdje im je kraj, koliko ih još ima i gdje je uopće dno i kolika je dubina te silne ljudske gluposti!

Činjenica 7) Iz svega toga - želje da izučim s malo riječi puno reći ili barem dovoljno, iz frustracije na silne manje ili više glupe situacije, iz ljutnje, a često i nemoći nad silinom silne ljudske gluposti, rekoh ajmo joj još dodati da bude i besplatna... Eto i tako je nastao blog Besplatne gluposti! To je moje mjesto za moje gluposti, ali i mjesto na kojem mogu ispričati, prepričati i/ili komentirati i tuđe, što mi je, naravno, draže.

Činjenica 8) Na kraju, baš nekako ovih dana, bavim se razmišljanjima, što bih još sve mogla na ovom svom blogu besplatnih gluposti, budući bi on, uz to što je ispušni ventil i vježbaonica za kratke postove (što ovaj post, dakako demantira. Ali jedna lasta ne čini proljeće...), trebao biti i eksperimentalna vježbaonica za neke druge gluposti, kao što je na primjer zarada na internetu (u smislu kontekstualne zarade kao što je Xclaim i/ili Google), reakcije čitateljstva, te uopće posjećenosti (u smislu kako, zašto i od kuda je netko uopće ovdje zalutao) i tome sl. No, jedno je sigurno - ovdje se mislim dobro zabavljati i ako mi uspije zabaviti i druge, glasno razmišljati po principu kud puklo tam strelilo, pa šta bude, i definitivno se ne planiram sekirati i opterećivati ni sa kakvim obvezama i ogradama (iako u skladu s barem dobrim odgojem, ako već ne i ukusom s obzirom da mu je mjerljivost nedefinirano diskutabilna), ali u svakom slučaju maksimalno moguće neopterećeno, slobodno i raznovrsno. Uza sve to, usuđujem se nadati da me sve te moje, kako one već izvedene tako i one tek naumljene gluposti, neće baciti u čitateljsku izolaciju, već naprotiv da će vas uvijek iznova rado i, dakako, besplatno namamiti da ponovo svratite na još jednu čašicu gluposti, pa čak i da mi u komentaru kažete što o njima mislite. Eto, no art, no work - tek neograničena količina besplatnog, glupog i nepopravljivo optimističnog nadanja!

3) U nominaciji za Oscara Besplatnih Gluposti:

1. KemoTerapija - koji će me vjerojatno poslat k vragu, zajedno s ovim mojim glupostima označenog zadatka, ne mareći što ga rado čitam i rijetko komentiram. Ipak, riskirat ću, ako ništa drugo u ime Erazma koji je napisao najljepšu pohvalu gluposti!

2. Nereida - koja misli da je na blogu dala svoje, a ja se nadam ovako je potaknuti da pronađe nove izvore i inspiraciju za neko novo davanje...

3. Monday - da se opet poželi bloganja i nastavi, da joj izmami osmijeh i ona nama!

4. Nena Daconte - koja je, nadam se, sretno preživjela sva 4 leta tako da nas sad može nasmijavti od tamo s druge strane. Hasta la vista, Nena!

5. Nenadjebivi1973 - on je u stvari suvremeni Antuntun, kojeg se nadam ovako piknuti da opet blog zagrabi loncem, a prigovaračima za nepismenost usta zašije koncem, pa zasićenost materijala odbaciti kuša, jer još uvijek ima čeljadi što ga rado sluša.

6. Bucka - ona me jedina razumije kad počnem filozofirati o UN dijeti i o tome kako ću biti vita jela, stasita i bajna vila, lagana i tanana kao da imam krila.

7. i 8. - u nedostatku kandidata za ova dva mjesta, raspisat ću natječaj na MojPosao

 4) Sad još samo da ih sve obiđem i obavijestim da su nominirani, jer ih definitivno neću obavijestiti da su tagovani (tko li samo izmisli tu odvratnu riječ?!)!!!

U Zagrebu je magla, već ne znam koji dan, magla gusta, neprozirna, tmusta, ljepljiva, teška, dosadna, naporna...

Uvijek sam mislila da je Josipa Lisac u Londonu dobila inspiraciju za svoju pjesmu ili barem njenu interpretaciju. Ovih dana sve više razmišljam o tome, da je to možda ipak bio njen vizionarski projekt o Zagrebu.

A i ovima u Saboru pogoduje ovo vrijeme, pa to u stvari i jest njihovo vrijeme. Mislim, ta magla koja je svuda oko nas, u koju nas uvlače, koju nam navlače, nas svoje drage guske, hoću reći birače.

Da, da - imala je Lisica vizionarski pravo - iz daljine jedva čujno dopire naš glas...! Ili možda ipak ne dopire...?!

Ne donosi mi poklone šarene i sjajno umotane.
Nemoj me darivati poklonima mnogim, raznolikim, lijepim.
Ne kiti me darovanim dragocjenostima, jer iako je Božić ja nisam božićno drvce.
Ne očekuj ushit u mom glasu i kretnjama, ne očekuj radost u oku.
Ja nisam nezahvalni primatelj, ali nisam ni na prodaju.

Grubu riječ ni najfinije brušeni dijamant ne može u nježno slovo pretvoriti.
Učinjene gluposti i propuste, ni najveći baršunasti pokrivač ne može prekriti.
Mrki pogled iza najfinije svile neće se sakriti.
Ni rijetki primjerci glazbe velikih svjetskih majstora uvrede neće zaglušiti.
Gorak okus nakon svega ni u najnovijem, skupom miomirisnom parfemu neće se utopiti.
Ni najveća srcolika bonbonijera prepuna slatkih čokoladnih pralina neće biti melem za bolnu dušu i ranjeno srce.
Zlato neće oko zaslijepiti, niti će od velikih dragulja obnevidjeti, a biserna niska pamet neće raspametiti.

Ako nemaš uho da čuješ riječi kojima te dozivam i koje s tobom podijeliti želim;
ako nemaš oko kojim bi vidio suzu u mom oku;
ako nemaš srce kojim bi ju očutio i dušu kojom bi ju razumio;
ako nemaš razumijevanja, strpljenja i ne nosiš dobru voju;
ako tvoja riječ nije nježna, a tvoj dodir blag;
ako darovanim darom išćeš moju prisutnost, vjernost i pokornost,
a bez šarenih vrećica, papira, kutijica... nemaš što za dati,
nemoj me darivati jer ja ne išćem dara od tebe.
Ja išćem dar u tebi!

Evo nema me par dana i oni promijenili cijeli portal, pa sad se ti snađi!?! Još jučer od ponoći pokušavam unijeti nekakav tekst u ovo čudo. Pokušvala prečacem i naokolo, ali neće pa neće! Iz-bip-bip-bipizdilo me do kraja!

Uglavnom na mojoj Mozillici Firefox (starija verzija, ali što sad to ima veze) ovaj prozor za unos teksta jednostavno me ne tangira ni pol posto!!! Ono ima ga, ali kao da je mrtav. - Hajd, dobro! - mislim si, pa probam otvoriti neki od starijih postova da vidim kako će se onda ponašati. Ali, JOKSsss! Ne samo da me ne tangira ni dalje, nego jednostavno nema ni teksta, izbaci samo naslov (Ime posta), a sadržaj - ma dajte molim vas.

Na kraju sam odustala po principu jutro je pametnije od večeri, a onda šta mojb(l)og da. Ali, neće on ni jutros! I sad se tu već svađam s njim nekoliko sati. Pa, šta ovo meni treba???!!! Onda mi padne na um Baltazarska zamisao, da probam preko drugog browsera. Rekoh, - Hajd da vidimo što će mrcina reći na stari Explorer, kojeg inaće mrzim iz dna duše?! - I viđe beštije, radi, 'oće na ovoga. (Ali, čekaj malo, još nije gotovo, iznenadit će on mene još negdje do kraja!)

Ondak... Išla sam jučer u svrhu samopomoći na "Pomoć", ma mo'š mislit kako mi je pomoglo. Čitala, čitala, načitala se i skoro pa ništa ne shvatila. Probam opet danas, po istom onom principu, jutro je pametnije od večeri. Možda će mi objasniti ovaj mirakul sa browserima. Ali, 'ebeš nadu, kurvu staru, koja se i ovoga puta samo kao takva pokaže i dokaže.

Zovem frenda, onog koji se kuži u ta čuda, pa mu velim nek baci oko na ovu famoznu mojblog "Pomoć", možda štogod nauči o ovijeim stvarima, a što dosad nije znao, a i da provjerim samo jesam li ja baš tako jako glupa ili su cijenjeni mojblog-ovci to stvarno tako jasno napisali.

I tako, baci on oko, pa mi veli da je tako jasno napisano da bi svaki osmoškolac, a da ne govorimo srednjoškolac isti čas i na prvu po tim uputstvima izradio blog kojeg nikad nitko nebi vidio jer ga nebi ni bilo!!!  - Uostalom, - veli mi - reci svojim klincima nek' probaju, pa ćeš vidjet da ni jedan neće imat blog! - Znači, ipak nisam tak jako glupa, konstatiram!

Osim toga svega, bilo je tu još par veselja. Npr. ovaj novokreirani i sistemski predizajnirani portal pojede mi pola opisa mog bloga (vjerojatno tijekom preseljenja, negdje im ispalo). Hajd', rekoh, neću se ni zbog toga uzrujavati, nadopisat ću nanovo. Ma, hoću, da - baš! Ograničilo tamo, valjda, broj slovnih mjesta, ali o tome, NARAVNO, nigdje ne piše, sačuvaj bože pogotovo da bi u "Pomoći" pisalo. Borila se malo s tim, pa skresala opis na kraju. A, šta'š se s rogatim bost?!

Tko se sada ponadao da je štorija gotova, za'eba se jer zucker komm zu letzt, ili što bi se po domaći reklo - šećer (naravno) na kraju! Naime, ljudstvo, na znanje i ravnanje, a u vezi, glede, o po pitanju mojega profila i članstva, saznah da sam član ove blog zajednice "čak" od 02.12.2007. (tako piše u profilu). Pa sad ja vas pitam - A, tko je onda pisao onaj "Fini friški, još vrući blog" 03.08.2007.

Ili da preformuliram - TKO MI JE MAZNUO 4 mjeseca ČLANSTVA???!!!

I na kraju ove basne (balada je preromantična usporedba za ovaj slučaj), označit ću onu kućicu "Dodaj ovaj post na naslovnu stranicu" pa da vidimo tko će imati hrabrosti i odobriti njegovu objavu tamo i da još pritom, možda, ima čak i štogod mudro reći u obranu funkcioniranja ovog, netom opisanog funkcionalnog servisa!?!

Naravno, ukoliko mi u međuvremenu ne pojede cijeli ovaj tekst i odlogira me, ili kojom drugom smicalicom već me ne nasamari! Ljuta sam ko RIS!!! (Blago rećeno!)